Home    ::    Crkve    ::    Branitelji    ::    Raspivani Bibinjci    ::    Bibinjski pjesnik   

:: Grb Općine Bibinje

   

 
Grb Bibinja je u plavom polju zlatni štap o kojem visi srebrna torba sa zlatnom školjkom, između sablje sa zlatnom drškom i zlatnog križa. Zastava je svijetloplava sa žuto obrubljenim grbom u sredini.

 
:: Sveti Roko
 
     Stoljecima je bio medu najstovanijim svecima iako se o njemu malo zna. Zbog omiljenosti u narodu ljudi su uz poznato o njemu jos ponesto dodavali pa se danas ne zna sa sigurnoscu sto je od toga istina. Zna se da je 1295. roden na jugu Francuske, otac mu je bio grof, a mati dobra krscanka koja mu je svoju krscansku dobrotu stavila u djecje srce, a taj je odgoj ostavio traga na cijelome putu njegova kratkog zivota.
     Tek je kusao zivot, niti 20 godina nije navrsio, a ostao je bez roditelja. Tada je, valjda, u srcu proradila ona majcina ostavstina, pa mladic svu svoju materijalnu ostavstinu prodade i zaradeno podijeli siromasima, a sam se bez igdje icega zaputi hodocastiti u Rim. Jednostavno, iz ciste ljubavi prema Kristu, ljubavi sto mu je mati darovala. Na putu prema Rimu nastojao je da mu put bude ukrasen dobrim djelima;  bilo mu je naravno zaustaviti se i dvoriti bolesne gdje je bilo potrebito, kako je i ucinio u jednoj bolnici zaraznih bolesti. I vec tada se spominju cudesna ozdravljenja u njegovoj blizini.
     To Rokovo hodanje za Kristom u Rim i natrag trajalo je nekoliko godina, a na putu vracajuci se iz Rima,  lijececi i dvoreci okuzene i sam se razbolio od kuge. Protjeran iz toga nesretnoga mjesta gdje mu se nesreca dogodila mladic je zivio samujuci u obliznjoj sumi, a neki Rokovi zivotopisci kazu kako mu je jedan pas donosio kruh, sto su kasnije umjetnici prikazivali na slikama i kipovima svetoga Roka. Makar to s psom bila i legenda, ipak ostaje poruka Rokova pouzdanja u Boga i Bozja briga za covjeka. Mozda je upravo to smisao cijele price koju, rekosmo, danas mozemo vidjeti na njegovim slikama i kipovima. To se onda zove slikovita pouka, sto je uobicajeni nacin ‘govora’ umjetnosti. Neki talijanski plemic imenom G. Pallastrelli naisao je (recimo, slucajno!) na usamljenoga bolesnog mladica i jednostavno bio osvojen Rokovim zivotnim stavovima i krscanskom zauzetoscu, te je i sam postao gorljivi krscanin i Rokov njegovatelj do ozdravljenja.
     Kuga je unistavajuca bolest, covjek ako prezivi vise ne slici na onoga prijasnjega sebe.  Tako ni Roka ne prepoznase njegovi sumjestani kada se vratio doma, pa ga kao sumnjivog zlonamjernika strpase u zatvor gdje je odlezao svojih zadnjih pet godina. Tu ga je opet zgrabila kuga i ovaj put ga dokrajcila, a svecenik koji ga je posjecivao u zatvoru svjedok je njegova identiteta. Kratki zivot toga mladica bio je ispunjen patnjom  te ljubavlju prema drugima – dostatno za ispuniti i jedan puno duzi zivot -  kad ga je 16. kolovoza 1327. Bog uzeo k sebi. A Roko je, saznajemo od zivotopisaca, vec po smrti bio proslavljen cudesima, a jos je vise proslavljen stovanjem vjernickoga  puka kojemu je on bio jedan od najomiljenijih svetaca krscanske vjere.
     Kad se u 15. stoljecu u Italiji pojavila kuga u Veneciji je utemeljena bratovstina sv. Roka, a stovanje se otuda prosirilo i u Dalmaciju pa je tako u Korculi jos donedavno postojala Rokova bratovstina. Bilo bi zanimljivo saznati ima li Rokovaca u Korculi jos i danas! U Italiji je nekoliko tisuca crkava sagradeno u cast svetomu Roku, a stovanje se preko Francuske i Italije prosirilo po cijeloj Europi, pa i na cijelo podrucje hrvatskoga jezika. Vjernici su svetog Roka drzali za zastitnika od kuge, te mu se utjecali gradeci bogomolje njemu u cast. Tako je sredinom 16. stoljeca i u Bibinjama sagradena barokna crkva sv. Roka, danas ‘glavni simbol i srce Bibinja’. Sesnaestoga kolovoza na dan Svetoga Roka u Bibinjama je vjersko slavlje  i narodna festa.     
     Dobrodosli svi dobronamjernici!
Iz prošlosti Bibinja, Ante Gverić
Hrvatsko kulturno umjetnicko drustvo Napredak, Zadar, 1999

    Zna se kako je pred kraj prvog stoljeca poslije Krista jedan od povlastenih Rimljana po imenu Vibij na podrucju danasnjeg Bibinja (iliti danasnjih Bibinja!), mjesta udaljenog nekoliko koraka setnje od Zadra prema jugu, dobio posjed koji je nosio gazdino ime Vibianum, sto je vrlo slicno imenu Bibinje.
     Poslije je to podrucje bilo kraljevski posjed Tocinja, kojega je kralj Petar Kresimir IV 1066. darovao sestri, opatici Ciki i danas svima poznatoj utemeljiteljici samostana sv. Marije u Zadru. Na posjedu je bio dvor u kome je darovnica i potpisana, a logicno je da su tu zivjeli i kmetovi koji su posjed obradivali. Ne cini mi se bas uvjerljivim ako zamislim Kresu i Ciku s motikom na ramenu u setnji prema jugu! Dakle, bilo je to naseljeno podrucje. Povezanost sa Zadrom i samostanom znacilo je brzi razvoj ili bar opstanak,  jer mjesto dijeli sudbinu Zadra u politickim, gospodarskim, kulturnim i inim promjenama, a posjedi su ostali u vlasnistvu samostana sve do 20. stoljeca. To znaci stalnost zivljenja na tom podrucju, bez obzira na to sto se prvi pisani oblik danasnjeg imena Bibinje nalazi tek u ispravi iz 1214., kad jedna Bibinjka svoje imanje daruje crkvi sv. Kate u Zadru.
     1216. hrvatsko-ugarski kralj Andrija II odrekao se zadarskog podrucja (kao da mu je to cacevina!) u korist Venecije iako su tu zivjeli Hrvati, sto znamo iz podatka kako je trinaesti ozujka tisucu sto sedamdeset i sedme narod i svecenstvo u Zadru docekalo papu Aleksandra III gromoglasnim pjevanjem na slavinskome iliti hrvatskom jeziku.
     U srednjem vijeku je na nedalekom brdu Kriz bila zupa Stomorinoselo, sto je danas poznato kao Petrina jer je tu bila crkva sv. Petra, gradevina iz osmog stoljeca. U 15. stoljecu bila je to glagoljaska zupa, a zupnici bijahu djelatni glagoljasi. Zadnji od njih spominje se 1551., a poslije toga nestaje i mjesto i narod. Posto je danasnje Bibinje postojalo jos u rimsko doba, a u vrijeme o kojemu je rijec naselje bjese zasticeno zidinama, predpostavlja se kako su mjestani Stomorinasela zastitu od Turaka potrazili u Bibinjama i tamo ostali. Zadrzavsi tada svoje njive imamo upravo danasnje granice: Bibinjsko polje izmedu Dracevackog polja i Sukosanskog polja.
     Kad je vec o zemlji rijec – u srednjem vijeku vino je jedno od glavnih prehrambenih proizvoda (za sto su, valjda, i danasnji ‘gladni’ sabornici vino proglasili hranom!), a skoro sva bibinjska zemljista su zasadena vinovom lozom, sto znaci da tu ima puno ljudi tj. radne snage. I uzgoj maslina je zastupljen, a zbog vrsne zemlje nema pasnjaka pa ni stocarstvo nije moglo biti razvijeno. Ondasnji Bibinjac je radio i kao kmet u solanama, kojih je bilo dosta uz obalu. Zivot tadasnjih Bibinjaca bio je iznimno tezak (a kad nije!), kao kmetovi ‘gazdi’ su davali cetvrtinu ili cak trecinu uroda pa su morali sve vise i vise raditi ako su htjeli prezivjeti!
     Dakle, bilo je tesko prezivljavati, a jos i teze od kada je 1463. Turcin zauzeo Bosnu. Od tada zadarski kraj dozivljava ceste napade; ljudi su ubijani, odvodeni zajedno sa stokom, ljudi bjeze na sve strane, polja su neobradena, glad je i bolest, kuga, smrt na svakome koraku. Ali ljudi su se vracali, obradivali zemlju i cekali nove napade, a njih je bilo u izobilju sve do kraja 17. stoljeca. Nekrstu je bio cilj zauzeti Zadar ali im to nikada nije uspjelo, pa su stradala okolna sela; sve sto je stvoreno u proslosti osmanlijski primitivni nasilnik je unistio, od zapadne civilizacije istocnjak je napravio razvaline i pustos. U prvoj polovici 16. stoljeca bibinjski poluotok je utvrden zidom, ali ni to nije pomoglo protiv silovitih napada porobljivaca koji su opustjeli sela oko Zadra, pa je i Bibinje do 1586. trinaest godina bilo bez igdje ikoga u naselju.
     Od te recene godine prestadose napadi, ljudi se vracaju i pokusavaju ozivjeti ognjista. Tada se u crkvenim ispravama spominje crkvica svetog Ivana u Starom selu u kojoj se obavljaju sakramenti, a oko nje je groblje. Bratovstina sv. Ivana Krstitelja u Bibinjama je utemeljena 1442. pa je crkvica sigurno sagradena te godine ili cak i prije. Nakon 16 godina mira Turci opet napadaju, Bibinje su zapalili ali se Bibinjci ne predaju. Pod vodstvom jednoga od najpoznatijih tadasnjih narodnih voda, velikana hrvatske povijesti Bibinjca don Stipana Sorica, tjeraju Turke koji se stalno zalijecu pljackati i ubijati. Zadnji turski napad na Bibinje bjese 10. lipnja 1658. kada mjestani nakon hrabre borbe sami zapalise svoje selo i pred velikom silom pobjegose na otoke.
     Turci su konacno protjerani! Tome je pridonio i receni don Stipan Soric, poznati junak, koji je bio strah i trepet neprijatelju sve dok u jednom napadu u Lici ne bjese uhvacen i nakon mucenja ubijen. Njegova smrt uzidana je u temelje samostalne i slobodne Hrvatske, a Kacic i Grabovac opjevase ga kao neumrloga narodnog junaka.
     Iz vremena poslije toga malo je zapisano o Bibinjama, osim sto se iz crkvenih knjiga saznaje nesto o crkvi svetoga Roka. Taj simbol i srce Bibinja prvi put se spominje za obnove crkve 1673., a opravdano se smatra kako je gradena u 16. stoljecu.
     Devetnaesto stoljece je gospodarski iznimno tesko (a kad nije bilo tesko, rekosmo!) za Dalmaciju pa i za Bibinje, vlada glad, bolest i smrt. Bilo je to vrijeme cestih iseljavanja ljudi u prekomorske zemlje, iskljucivo zbog gladi.
     Niti vrijeme pocetka 20. stoljeca nije Bibinjcima donijelo nista dobro. Austro-ugarska vlast odvodi skoro sve muskarce u 1. svjetski rat u kojem pogiba 27 Bibinjaca. Za to vrijeme u mjestu opet vlada glad jer nema tko raditi njive, pa mjesni zupnik don Marko Sikiric otvara pucku kuhinju i ublazava veliku smrtnost.  Receni don Marko,  Bibinjac, veliki je zasluznik za razvitak u bibinjskim srcima nepokolebljivog stava za obranu hrvatske slobode. Kao sto su se nekada odupirali talijanstvu i osmanlijama tako poslije srbizmu, jugoslavenstvu i inim nasilnicima prema hrvatskom zavicaju i narodnoj svijesti.  Zupnik je i kulturno djelovao pa je njegovim nastojanjem u Bibinjama 1904. otvorena pucka knjiznica - prva u zadarskoj okolici - koju je puk jedva docekao. A kad tezaci rado citaju to je jedan od pravih putova prema narodnoj slobodi.  Bibinje je, uostalom, iz proslosti poznato glagoljasko mjesto, a glagoljasi su sacuvali hrvatski izraz i u teskim vrimenima, zar ne! Don Marko je 1919. prognan od Talijana i umro u Zagrebu, ali hrvatska gorljivost u Bibinjcima ostala je zivjeti. Kako tadasnji novinar rece: Evala Bibinjcima!
     Poslije drugoga svjetskog rata Bibinjci opet iseljavaju u prekomorske zemlje, ali sada broj stanovnika ipak raste ponajvise zahvaljujuci visokoj stopi nataliteta. Po nekim saznanjima tu su ulogu odigrali i doseljenici, medu kojima je sigurno veliki broj zetova, jer su Bibinjke neodoljive i vole svoje mjesto pa zetovi nemaju drugog izbora. Dodoh, vidjeh i – ostadoh, mogli bi reci zetovi, zadovoljno trljajuci ruke! Poslijeratne 1948. u Bibinjama je bilo 1530 stanovnika, a danas preko cetiri tisuce. I sve bi tu stalo ako bi puk cekao manu s neba, dok je sam zauzet gradnjom zlatnog telica.
     Pocetkom zadnjeg desetljeca u drugom tisucljecu urusava se nasilnicka komunisticka drzava, Hrvati se opredjeljuju za samostalnu drzavu Hrvatsku. Bibinjci se u to ime, opet kao i stotinama godina do sada, okupljaju i ustrojavaju za obranu od istocnjaka. Mjesto je na prvoj crti obrane, neprijatelj koji zeli veliku srbiju i u Bibinjama (!!!) nalazi se na nedalekome, vec spominjanome, brdu Kriz od kuda tuce po okolici i po okolini. Na prilazu brdu bibinjska vojska cuva prilaz mjestu, jer ako se neprijatelj spusti do mora odnese vrag salu, Hrvatska bi bila presjecena napola. Nasrecu  22. svibnja 1992. neprijatelj je protjeran, pa od tada  s brda Kriz  okolicu nadzire hrvatska vojska. I Zadar i Bibinje lakse disu.
     U to je vrijeme osnovana  opcina Bibinje, sto je pridonijelo razvitku mjesta. Vremenom Hrvatska vojska preuzima hrvatska podrucja – sto milom sto silom – pa Bibinje sve vise zivi mirnodobski  i pokusava rjesavat poteskoce na nacin uobicajen  narodu koji je (konacno!) ‘svoj na svome’.
     Pored u ovome clanku spomenutih bibinjskih crkava, Bibinje ima i crkvu mucenistva sv. Ivana K. iz 12. stoljeca koju su biogradski benediktinci sagradili na svojim posjedima sto su ih tu imali. Bibinjci je nikada nisu koristili, ali je na njihovu podrucju te njima i pripada.
     Crkva Uznesenja Blazene Djevice Marije je nakon dva pokusaja, 1940. i 1966., konacno ipak sagradena 1985. Siroka je cetrnaest metara a dugacka 31 metar, i gospodari svojom svjetloscu i ljepotom nad onim prostorom Bibinja gdje nema viletina sagradenih sramotno blizu mora.
     Groblje je u starom dijelu sela  vremenom postalo maleno za veliko naselje, pa je napravljeno novo groblje u podnozju brda Sasavac, na kome je mjestu 1996. sagradena i crkvica Svih Svetih.
     Bibinjci konacno mogu slobodno zivjeti i slobodno umirati na svojemu, za sto su se stoljecima i borili.

        Ovo je jedno razmisljanje 03.10.2004. nakon citanja knjige “Iz proslosti Bibinja”,  Bibinjca  Ante Gverica.
Bibinjka.com © 2004
::    Zdravo Roko, odvjetnice, slavni Bozji ugodnice!    ::
::    Blagoslovi nasu dicu, naseg roda uzdanicu!    ::